Zajednička slavlja bila su omiljena i kod starih poganskih naroda. Održavali su procesije, razna natjecanja skupne sastanke u čast svojih bogova.
Bálint Sándor piše „Osnovni doživljaj ljudstva bila je upravo vjera. Crkve kao i samostani imali su znatan utjecaj na ljudstvo pojedinih krajeva i ne samo iz vjerskog, nego iz inog aspekta. Utjecaj prošteništa na žiteljstvo bio je dubok ali i živahan. Hodočastiti je jedan od najkarakterističnih ispoljavanja katoličkog naroda.” (Bálint Sándor, Sacra Hungaria)
Hodošašće jača pripadnost zajednici, okupljanje ispod crkvenih zastava, skupni hod, molitva i pjesma, dolazak u svetište gdje je doček hodočasnika sa glasom zvona crkve veličanstven. Kad se nakon teškog puta pozdravlja Gospa, kada se u njenu milost stavljaju sve teškoće, kada se s poznatim i nepoznatim osobama slavi sveta misa, sve je to nezaboravan doživljaj. Ljude obuhvaćaju neki uzvišeni osjećaji. Ta Gospa je Majka sviju nas, svi smo braća i sestre po njoj.
Kada se kreće na hodočašće, svi su svjesni umora, vremenskih nedaća. A zbog čega sve ove žrtve? «...Svi smo mi griješnici, pa pokajmo se, žrtvujmo se sada.» Najznačajniji elemenat hodočašća je duševno stanje spremno za pokoru, uz ovo dolazi sveta ispovijed, primanje pričesti, da bi žrtva postala potpuna.
Morate makar jednom proći sve postaje hodočašća, odnosno dolaska na proštenje, da bi ste shvatili o čemu se radi, koji su zajednički doživljaji svih hodočasnika, svih vjernika. Snaga zajedničke molitve i pjesme izaziva čar odnosno utjehu tog čina.
